sabah - zora šejtan - đavo sutlijaš - slatko jelo od riže i mlijeka handriti - grubo i neadekvatno postupati (vidjeti pod trkeljisati, maltretirati) rahmetli - pokojni sevdah - stanje kad "letiš" hava - vazduh džehenem - pakao
Tagovala mene Bibili. K’o prava odgovorna prosvjetna radnica, dala uredno domaći zadatak, sa sve detaljima. Ona bila prva, posle sam se vidio i kod Lanči i BataRaleta. Čisto da potvrde i ovjere, zacementiraju. :))
Zadatak glasi ovako:
1. Objavi ova pravila.
2. Napiši 8 korisnih ili jednostavno zanimljivih činjenica o svom art worku – o onome što objavljuješ na blogu - pisanju proze, poezije, slikanju, fotografiji, crtanju, vezenju, pletenju, kuhanju...
3. Na kraju imenuj novih 8 žrtava.
4. Otiđi na njihov blog i u komentaru im reci da su tagovani.
Prvi dio zadatka uspješno urađen, eno gore pravila. ;)) (hihihihihi...)
Drugi dio zadatka... Ufff...
Kao prvo, ja ovo moje piskaranje ne smatram ni art-om, da ne kažem umjetnošću, a ni nekim work-om, da ne kažem poslom. Ovo je meni jedan dobar izduvni ventil i prilično dobro zezanje.
A za moje prisustvo ovdje, kriva ja Dži. „Hej, otvorila sam blog.“ „Super, što?“ „Ma bilo mi zanimljivo, da znaš da je dobro.“ I onda mi je dala link, pa sam čitao šta to ona piše, ponekad komentarisao. Ponekad je pisala i o meni, meni bilo simpatično. Sjećam se da sam tad i iznervirao Mrmija jednim svojim komentarom, sada razumijem i zašto. Em sam bio neregistrovan, em komentar baš i nije bio po PS-u nekom sa strane, što se tiče Dži, em je znala da sam ja, em je znala šta sam htio reći. Posle, kad sam sa nekim i razmjenio par mišljenja u komentarima, dobio sam rečenicu: „Alo, bre, otvaraj svoj blog, nemoj da se prepucavaš na mom!“ :))) „Hoću, samo kad budem imao o čemu da pišem.“ Reći ću vam da ni sada nemam o čemu da pišem, a već dosta vremena sam tu.
Kad smo kod otvaranja bloga, prvi komentar mi je ostavila Morgana, koja je ubrzo napustila blog. Ne znam šta je sa njom sad, a svidjelo mi kako je pisala. Tad nisam imao pojma zašto to ljudi rade, zašto odlaze, meni je bilo zanimljivo, nepoznato, jednom rječju sve mi je bilo super. I strava. Bez užasa, naravno. A za drugi post sam odmah dobio domaći!!! /&/#(&&%&($%/()=(/&%$#/& A kol'ko njih volim, nemate pojma. Ili imate..
K'o što rekoh, ni danas nemam šta da pišem. Zato pišem o svemu. O trenutnim razmišljanjima, ako uspijem da ih uobličim u konkretne i smislene rečenice. O aktuelnim impresijama, ako su baš upečatljive. Izbacim ponekad nešto dobro i smiješno, što dobijem na mail u toku dana ili nabasam na netu.
Potom, dosta pišem o muzici. I mnogo postova mi je potkrijepljeno muzikom. Da pojačam utisak, da opišem sebe. U mnogim situacijama u prošlosti sam koristio muziku da se opišem. Nekad samo stihove, nekad samo muziku, nekad oboje, zavisno od situacije. I same stvari. I to je nekako normalno, pošto je mnogo volim, mnogo slušam, sastavni je dio mog života, pa zašto ne bi bila i sastavni dio bloga.
Ponekad sam postavljao i neke sličice, ali i to je bila samo refleksija aktuelnih događaja ili razmišljanja, čisto kao alatka da bolje opišem. Suštinski, ovo moje parče weba je baš neka vrsta ličnog dnevnika, samo ne hronološki poredanog. Više misaono.
Zato i mislim da tu nema neke umjetnosti. Pošto sam se uvijek trudio da budem realan, u cijelom ovom mom blogovanju ima par dobrih tekstova, koji nešto vrijede. Ostalo je čista zajebancija i sredstvo opuštanja.
Od bloga sam dobio više nego što sam očekivao. Osim relaksacije, ubijanja vremena i gomile jako dobrih redova za čitanje, upoznao sam dosta blogera i blogerki. Uvijek je to bilo dobro i pozitivno iskustvo. Za neke mogu da tvrdim da su mi tokom vremena i druženja i mimo ovih stranica, postali jako bliski, neke bih se usudio nazvati i prijateljima. I to je glavni dobitak bloga. Neću ih imenovati, oni će se sami prepoznati. A ja ću i dalje nastaviti da se družim, i virtuelno i realno. ;))
Što se tiče trećeg dijela zadatka, moram da kažem sledeće. Ja stvarno ne volim ove domaće. Iz jednog jednostavnog razloga, koji je gore objašnjen. Pišem ovdje kad mi se piše i šta mi se piše. Domaći je samim tim nešto što izlazi iz neke moje koncepcije mog bloga. S druge strane, do sada su me uvijek prozivali dragi ljudi, pa mi je bilo žao i glupo da ih ne „ispoštujem“. Nije to uvijek bio slučaj. Mislim da sam do sada ostao dužan Anagram na jednoj prozivci, MwKfitZi 2 puta, čini mi se. Možda još nekome, ne sjećam se, a mrzi me da ronjam po blogu sad. Neću da kažem da više neću odgovarati, ali ubuduće ću i na njih odgovarati samo ako mi se svidi tema, odnosno ako se poklopi sa nekim mojim razmišljanjima i željama. A samim tim, mislim da bi bilo krajnje licemjerno sa moje strane da ja nekog prozivam. Tako da, ako neko želi da nastavi (ako ih u ovom trenutku uopšte ima :))), neka se osjeti tagovanim, ako ne želi, onda neka se ne osjeti tagovanim. Krajnje jednostavno, zar ne? :)
U skladu sa trećim rješenjem zadatog „problema“, i četvrto se nekako nameće samo od sebe. A da sada krenem po svim blogovima da komentarišem, postoji velika šansa da me proglase za najvećeg spamera MB sistema, što mi se baš ne uklapa u profil ličnosti. :))
I na kraju, ja se nadam da je „ispitna komisija“ zadovoljna. A ovo mi je ličilo na neki post, koji bih možda napisao za brojku 100, koja će uskoro. Eto sad problema, ko zna šta će mi pasti na pamet za taj jubilej. Možda baš ništa svečano. Ali, k'o da je bitno. :))
Član biračkog odbora iz SPS-a i mlada LDP-ovka zatečeni u ljubavnom zanosu u školskom toaletu na biračkom mestu 11 na Voždovcu tokom glasanja na predsedničkim izborima
Glasanje u prvom krugu predsedničkih izbora na biračkom mestu 11 u Osnovnoj školi „Filip Filipović" na Voždovcu umalo je poništeno, i to ne zbog izborne krađe ili sličnih nepravilnosti, već zbog seks-skandala na ovom glasačkom mestu! Kontrolor glasanja iz SPS-a i devojka koja je u ime LDP-a pratila glasanje zatečeni su potpuno goli u ljubavnom zanosu u toaletu na ovom biračkom mestu!
Jedan od članova biračkog odbora sa ovog glasačkog mesta koje se nalazi u Bulevaru oslobođenja 317, koji je želeo da ostane anoniman, ispričao je Pressu da je tokom glasanja „između predstavnika SPS-a i predstavnice LDP-a izbila prava ljubavna strast, koja je završena u školskom toaletu"!
Ljubav ne zna za partije
- Dvoje mladih ljudi iz proširenog sastava biračkog odbora, momak socijalista i devojka iz LDP-a, koji imaju između 25 i 30 godina (imena poznata redakciji), izgubili su se s glasačkog mesta u nedelju po podne. Izašli su odvojeno i nije ih bilo neko vreme. Ostali članovi odbora počeli su da se raspituju za njih iz proceduralnih razloga kako posle ne bi bilo primedbi na regularnost izbora - navodi naš sagovornik.
On dodaje da su pojedini članovi posumnjali da članovima SPS-a i LDP-a nije pozlilo, pa su krenuli da ih traže.
- Ljubavni par pronašla je gospođa srednjih godina iz DSS-a potpuno gole u školskom toaletu. Što se kaže, baš ono, u akciji! I gospođa je doživela pravi šok. Kada je otvorila vrata žena se sablaznila, a posle smo videli da ni njima nije bilo prijatno. Kada su se vratili na mesto, počele su šale tipa „što niste rekli da vas pustimo kući", „ljubav i strast ne poznaju partije" ili „možda su se tukli 5. oktobra, a sada..." - navodi sagovornik Pressa.
Ovakav neobičan ljubavni rasplet između predstavnika SPS-a i LDP-a, kako tvrde posmatrači, uticao je i na prebrojavanje glasova, koje je nekoliko puta ponavljano, iako je trebalo prebrojati tek nešto više od hiljadu listića.
- Svi smo bili zbunjeni i dekoncentrisani, tako da nam se nikako nije slagao ukupan broj glasova. Ipak, nekako smo složili listiće, potpisali smo zapisnik i niko od stranaka koje su kontrolisale izbore nije uložio prigovor. Pa, zar zbog seksa da nam ponište glasanje, to bi tek bila bruka - zaključuje izvor Pressa. U RIK-u i CeSID-u Pressu je juče rečeno da nisu čuli za ovakav incident na biračkom mestu 11 na Voždovcu.
Bod u gostima
Na ovom biračkom mestu od 1.172 birača upisanih u birački spisak u nedelju je glasalo njih 668. Od tog broja bilo je 29 nevažećih listića. Najviše glasova dobio je Boris Tadić (277), gotovo 50 glasova više od Tomislava Nikolića. Kandidati „golupčića" Čedomir Jovanović i Milutin Mrkonjić bili su treći i četvrti sa 63, odnosno 33 glasa. Velimir Ilić je takođe osvojio 33, ali je član biračkog odbora „socijalistima" ipak upisao „bod u gostima"! Ostali kandidati osvojili su mnogo manje.
Vratio se sa službenog puta iz Užica (tada još Titovog), svratio kod maminih po mene, tek prohodalog, ali još uvijek nesamostalnog i došao kući. Ubrzo počeo da se žali na bolove u grudima, mama i komšija ga strpali u narandžastog Figuara, i odvezli do najbliže bolnice, tj. u Rudo. Dežurni doktor je, kad su stigli u bolnicu, „dežurao“ u lokalnoj kafani sa otprilike podjednakom koncentracijom krvi i alkohola u venama. Brzi okret nazad i pravac bolnica u Priboju (još uvijek na Limu). Medicinsko osoblje u Priboju je dalo sve od sebe da spasi život, ali nije bilo šanse. Majka mi je posle pričala da je napravio poslednji trzaj negdje na 6-7 kilometara od Priboja i izgleda da je tad bio kraj. Praktično joj je umro na rukama. Infarkt. Ne toliko jak, ali bez pravovremene pomoći je ipak bio koban. Imao je 29 godina, manje nego ja sada. Ona 23.
23. januar 2008.
Panika na poslu, na inače stresnom mjestu gužva neuobičajeno velika, frka, gomila posla, telefona, mailova, ne stižem ni kafu da popijem, a kamoli da nešto konkretno i do kraja uradim. Potreba za zakazivanjem nekih sastanaka me oko podneva natjerala da pogledam koji je datum i sledim se. Prošlo je 30 godina. Nema tu više bola, nema ni tuge, ali neki čudan osjećaj me zapljusnuo. Ne bih ga umio ni opisati.
Da se razumijemo, imao sam ja jako srećno djetinjstvo, pisao sam o tome svojevremeno. Ljubavi u izobilju i od svih. Od rodbine sa njegove strane, imao sam uvijek maksimalno sve, možda čak i više nego da je sve išlo uobičajenim, normalnim tokom. Valjda su u meni vidjeli njega. Kažu i da ličim na njega. Meni se ne čini. Doduše ogledalo deformiše, a i tada su slike bile isključivo crno-bijele. Ono što nije moglo da deformiše su brkovi. On ih je nosio, a ja kad pustim bradu, raspored dlaka iznad gornje usne je isti. Geni. ;)
Nekako, iako sam odrastao među tetkama, kojih je bilo za izvoz, muški pojedinci, tj. mamin i njegov brat su imali posebno mjesto. Gledao sam u njih kao u bogove i upijao svaku riječ, gest, pokret. Valjda mi je to nedostajalo. Uživljavao se u američke filmove šnj produkcije, znate one u kojima dijete misli da mu je otac mrtav i onda raste, sazrijeva, da bi se ovaj pojavio u nekom trenutku mladosti. I onda kreće opšti izliv emocija, onaj koji bi sada nazvao patetikom. Isto kao i ove redove.
Zanosio sam se kao klinac i željom za osvetom. „Ja kad porastem i ojačam, naći ću tog doktora iz Rudog i ja ću njemu...“, pričao sam tada prkosno i buntovnički, povrijeđen, ali pun sebe i opravdanog bijesa. Nekako sa tim odrastanjem i jačanjem je dolazio i razum i svijest, logično. A čemu to? Doduše, i on je umro par godina posle.
A ovo sve ionako dođe u trenutku kad me Sh-repica prozvala da ispišem šta želim. Želim mnogo toga. I za sve se trudim da ispunim, koliko mogu i na način na koji najbolje mogu. Što će reći, pokušavam maksimalno. Nešto uspijevam, nešto i ne. I to je dobro. Ako bih ispunio sve svoje želje, šta bih onda mogao željeti? A da to ne preraste u iživljavanje i dekadenciju.
Ali danas sam shvatio šta je moja najveća želja, koja na žalost nikad neće moći biti ispunjena. Bar na ovom svijetu. Želio bih da smo imali bar jedan dan da provedemo zajedno, da pričamo, da se družimo. Dan, u kome sam ja svjestan i iz koga ću moći da povučem jasne uspomene. Ovako su ostale samo priče.
• Nikako ne gledati u lijepo žensko dupe kada si na putu koji ne poznaješ, jer izuzetno rizikuješ da promašiš skretanje ili isključenje, i onda se vraćaš par raskrsnica ili kilometara. Hm... ili ipak... Ma, pusti kilometre i raskrsnice, ovo ipak treba da ide u „to-do“ listu. :)
• Nikako ne zasmijavati Bibu, jer rizikuješ valjanje po podu (sopstveno), pošto se odmah zaori hihihihihihihihihihi..... :) Ups, pa i ovo ide u „to-do“ listu!
• Ne odbijati Bibinu tortu, čak i posle dovoljno piva i rakije u sebi, čak i rizikujući izbacivanje kompletnog sadržaja želuca u kanalizacione tokove, jer onda dobiješ jedan tužan pogled domaćice. :( Ali, poznavajući moju aparaturu za varenje sadržaja želuca, jako loše reagujem na tu slatko-alkoholnu kombinaciju.
• Nikako ne večerati u društvu Omu-a, kad si ja i kad ti je mobilni uključen. Telefon zvrči k’o blesav, ovi s posla se ponašaju kao da će se smak svijeta bez mene, ja pričam i pričam, a Omu kao svaki lijepo vaspitan i kulturan momak, spusti nož i viljušku i prestane da jede, čekajući da završim priču. Mimika, poluglasno dobacivanje „jedi, bre“ nisu urodili plodom. Čovjek kulturno sačeka da prekinem vezu, onda kad uzmem pribor, on uradi isto, nastavimo da jedemo jedno 30-ak sekundi, meni telefon opet zazvoni, on spusti pribor i tako... A mene duša boli, rebarca na kajmaku vrište koliko žele da budu pojedena onako vruća i drhtava, ali džaba, umjesto da to zbrišemo za 15-ak minuta, večera je trajala jedno sat vremena. Btw, baterija na mom mobilnom obično traje 4-5 dana, ovih dana je trajala jedva 2 dana, a koristio sam ga isključivo za razgovor i pokoji SMS. Mislim da je sve jasno. :)
• Ne pokušavati se ulogovati na MB iz nekog kafe-a, jer kako to uradiš, tako MB prsne.
• Ne pokušavati izbjeći zečeve na autoputu pri brzini od 140 na sat. Glupander se prepao, stao u traci tačno na liniji kretanja mog desnog točka i blene u farove. Rezultat, naglo skretanje, zanošenje u jednu, pa u drugu stranu, škripa kočnica i konačno zaustavljanje na 30ak centimetara od bankine. Sretne okolnosti su bile suv put, nikoga iza mene bar kilometar, dobar auto i kočnice i moja pribranost. Obojica smo preživjeli, s tim što mislim da sam bio preplašeniji od njega nakon toga. Jbt, da sam zaginuo tu, plakali bi za mnom više nego za pokojnim Tošetom. ZeWtz, jes’ da sam ti obećao zečji paprikaš, ali ovaj put ništa od toga. ;)
• Nikako ne smanjivati muziku kod Rabana
• Nikako ne pipati po koljenu crvenokosu ljepoticu! :)))
• Ne pokušavati da se šališ sa recepcionerkom, jer ćeš ostati zatečen količinom neshvatanja šale.
• Nikako ne pokušavati pun sprint da spasiš loptu koja ide u gol aut po klizavoj vještačkoj travi, jer rizikuješ spajanje sopstvenog nosa i ograde iza gola
• Ne pogađati stativu praznog gola, posebno kada tvoja ekipa gubi. Naročito to ne raditi 2 puta.
Stvari koje treba raditi
• Odbiti Rabanovu ponudu u 3 ujutru za kafu, da bi ga posle mogao maksimalno zajebavati da kad mu prvi put dođeš u kuću, ni kafu ti ne skuva. Naravno u tom trenutku maksimalno ignorisati činjenicu da je iznio raznorazne mesne, sirne, mliječne, tjesteninave, povrćne i svakakve druge đakonije dovoljne da nahrane četu vojske, a kamoli nas četvoro. A alkoholnim blagodetima neću ni da pričam.
• Otići ispred kasarne u Aleksincu, sada raseljene i ispražnjene, obići kapiju, sobu za posjete, mjesto na žici na kome smo iskakali napolje ili kupovali kafu i cigarete, malo se podsjetiti vremena u uniformi, ubiti u sebi sve ono negativno što si nosio svih ovih godina posle askare. Onda sasvim spontano nazvati svog omiljenog starešinu, koji se u tom trenutku slučajno šetao glavnom džadom Aleksinca i naredna 2-3 sata se tako dobro ispričati sa njim.
• Ponijeti dovoljan broj DVD-ova da narežeš sve dobre koncerte iz Raletove kolekcije.
• Obavezno slušati Bibili kako pjeva uživo.
• Ponašati se kao žensko kad završiš komletan posao za proteklu nedelju. U prevodu, otići u prvu prodavnicu, kupiti 2 para patika, jedne obične i jedne zimske gojzeričaste i na konto razlika u cijeni između Niša i Beograda uštediti par hiljada dinara. Pri tome pasti na marketing i šarm prodavačice i dopustiti joj da ti „uvali“ još i 3 para sportskih čarapa. I onda izduvati kao balon posle rečenice „Verujte, odlične su, to sam ja kupila i mužu i jako je zadovoljan“! :)) • Svakako uvijek baciti „buvu“ ElektroNiku da bi mogao da napravi jednu ludu akciju i dođe u Niš na dan i onda odigrati sa njim i ostalima odličan fudbal na vrućem i vlažnom (ovo baš i ne zvuči fudbalski) gostujućem terenu. Onda shvatiš da te on jako podsjeća na tebe kad si bio u njegovim godinama i razmišljaš da li da ga upozoravaš da za nekoliko godina rizikuje da postane đavolak. :))) • Obavezno upoznavati sve nove likove, što sa MB, što ovako. Faca i Srki su više nego dobri likovi.
Zaključak
Ako se po početku godine i upravo protekloj nedelji da naslutiti ostatak, ja ću biti više nego zadovoljan ove godine. Opet sam jedan službeni put, na kome se ruku na srce prilično naporno i mnogo radilo, uspio da pretvorim u nedelju uživanja. I da je samo pamtim po lijepim stvarima. Kao što mi jedna prijateljica reče, „Ti baš umiješ da spojiš ugodno sa korisnim!“ Da, umijem! Ali to baš i nije bilo tako teško, kada sam bio okružen stvarno dragim i dobrim ljudima. Ovo će se ponoviti, siguran sam u to. :)
U Nišu bih mogao da živim, grad je stvarno lijep, u Prokuplju i Leskovcu ne bih mogao nikad. O Aleksincu baš i ne bih trošio riječi, dovoljno mi je bilo iz onog militantnog perioda. Još u ponedeljak da „ovjerim“ Vranje i onda je maršruta zvana „južna pruga“ baš dobro zaokružena.
It don't matter, when you turn
Gonna Survive, you live and learn
I've been thinking about you, baby
By the light of dawn,
A midnight blue ... day and night ... I've been missing you.
I've been thinking about you, baby.
Almost makes me crazy,
Come and live with me.
Either way, Win or Lose,
When you're born into trouble,
You live the blues,
I've been thinking about you, baby.
See it almost makes me crazy
Times, Nothing's right, if you ain't here
I'll give all that I have, just to keep you near
I wrote you a letter, I tried to, make it clear
You just don't believe that i'm sincere
I've been thinking about you, baby.
Plans and schemes, hopes and fears
Dreams that deny, for all these years
I, I've been thinking about you, baby
Living with me, wow
I've been thinking about you, baby
Makes me wanna
Yeah, yeah, yeah
Times, Nothing's right, if you ain't here
I'll give all that I have, just to keep you near
I wrote you a letter, darling, tried to make it clear,
But you just don't believe that I'm sincere
I've been thinking about you, baby
I want you to live with me, wow
I've been thinking about you, baby
I want you to live with me
Po definiciji, kompleksan broj se označava kao Re + i*Im, gdje je Re realni dio, a Im imaginarni dio kompleksnog broja, pri čemu je i*i= -1.
Da li se tako ili nekako slično može izvesti i definicija ljudi? I zašto mi se sve završava tautologijom kompleksan = kompleksiran?
Oni što dolaze za nama,
Imat će samo
Betonirane pejzaže,
Delta City, Airport City, sve zgrada do zgrade, ko bre ukida parkove? I pri tome ih zimi čisti od snijega!?
Nosit će na glavi
Zelene kape i šešire,
Ovo su garant mislili na najezdu Slovenaca na Beograd o nekim praznicima! :)
A iz očiju
Cvjetovi će da im vire.
Ko bi rek’o da će se zajebati kod Mire, nije u očima, već u kosi.
Oni što dolaze za nama,
Slušat će samo
Cvrkut plastičnih ptica,
Imat će u osmijeh,
U osmijeh, namještena lica.
Oni što dolaze za nama,
Imat će sterilizirane osjećaje
Bez klica.
Ovo sam uvijek pjevao kao Imat će sterilizirane osjećaje bez smisla. I mislim da se bolje uklapa!
Oni što dolaze za nama,
Imat će i u WC-u,
I u WC-u, televiziju.
Zvuči poznato?
Sklapat će prijateljstva
Putem kućnog kompjutera.
MSN, GTalk, Yahoo, MySpace, Facebook, blogovi, forumi... Griješim li? A kad samo pomislim da tad nisu imali pojma šta je kompjuter...
Oni što dolaze za nama,
Umjesto šljivovice
Ispijat će čaše etera.
Eh, volio bih da ni ovo nije tačno, ali... Kad su sve pogodili, imam li razloga da mislim da griješe?
Šalu na stranu, ovo je tekst ove numere. Ne znam kad je napisan, ali izdat je na albumu „Infarkt“ grupe Atomsko sklonište i to prije tačno 30 godina, davne 1978. godine. Ovo gore je koncertna verzija iz 1985, sa živog albuma „Jednom u životu“. Za mlađe generacije, koje nisu čule za Atomce, a zanima ih, ovdje ima mnogo toga o njima.
Ja sam ih mnogo volio kao mlađi, otkrio ih na kraju osnovne, u srednjoj nabavio sve albume, pazario i neke na pločama (gramofonskim), najsrećniji bio kad sam za jedan rođendan dobio na poklon LP ploču „Atomska trilogija“, živi album iz 1980-e. A znao za podatak da se tad ispred SKC-a i na drugim mjestima u Beogradu prodavala za 30 maraka. Da uporedite vrijednost, to je bila otprilike 93-ća godina, plata u Srbiji je bila 3-5 maraka. I kao svaki postpubertetlija, kad se na nešto nakači, ne skida se k’o dijete s trešnje. Slušao i razmišljao. Dotle je to išlo, da kada sam sa tadašnjom djevojkom raskidao, na njeno tužno pitanje „Pa zašto? Šta se dogodilo?“, rekao sam „Ništa posebno. Ne ide. Ustvari, desili su mi se Atomci.“ „Koji si ti kreten!“ Elem, provela je ona sa tim kretenom posle još par lijepih godina, ali sad nešto kontam da je itekako bila u pravu sa tom rečenicom. Doduše, kao i sa mnogim drugim, ali to sad nije bitno.
Serđov glas je bio nešto posebno, a Gužvana smatram jednim od boljih gitarista sa ovih prostora. Nije se isticao kao Točak, Boček ili Vlatko (nabrajam gitariste tog doba), ali svaki njegov ton, svaka solaža, rif je bio u funkciji pjesme i benda. A umio je to jako dobro da radi. Pri tome svirao je u rok bendu koji je imao samo jednu gitaru, bez obzira na jaku Brunovu podršku na basu, ipak je na koncertima trebalo pokriti sve studijski nasnimljeno. I uspijevao je.
Neki dan mi player sam odabrao ovu pjesmu, što mu i inače dopuštam. Imam dovoljno... Hm, mislim da je ovo neadekvatno. Imam mnooogo muzike na hardu, pustim da sam odabere playlistu, jer šta god da pusti, to sam ja stavio i neće omašiti. Kad su počeli uvodni tonovi, pošto je dugo nisam čuo, obustavio sam sve radnje i odvrnuo zvučnike. I počeo da razmišljam. Slušao sam je mnogo puta, znam svaki ton, svaki prelaz... Onaj gore traktat o muzici je bio bitan da naznačim da ovaj put nisam obratio pažnju na nju. Sad mi je samo tekst zaokupio misli. Jbt, pa ja živim u ovom vremenu. Sjetih se Neleta, Đure i TLN uopšte i njihovih predskazanja. Ali ovo je još starije. Odlazimo li svi polako do đavola? Pri tome ne mislim na sebe.
„Hej, je li te mrzi da odemo 200 metara gore, da povezemo i jednu moju drugaricu?“, upitao me Štangla posle jednog redovnog fudbala ponedeljkom, kad sam ga vozio kod djevojke na NBG. „Naravno da ne.“ Otišli smo gore, dok sam se ja okrenuo, on je cimnuo telefonom i prešao pozadi. I onda je na prednje sjedište mog yuguara sjela ona. Nisam mogao baš dobro da je osmotrim, jer sam ipak vozio, kiša je bila napolju, ali ono što sam vidio me oduševilo. Bila je stvarno lijepa. Krupne crne oči, duge trepavice, crna kosa malo preko ramena, zvonak, melodičan glas, lijep osmijeh. Eh da, osim što mu je bila drugarica, bila je i cimerka njegove djevojke, sada supruge.
Sutradan, okrenem ga telefonom. „Je li, bre, idiote jedan, što ti nisi prije prijavljivao ovu drugaricu? Znamo se tolike godine (on je jedan od drugova do groba made in vojska) i ti ćutiš!“ „Znao sam da ćeš mi to reći! Pusti, nije ona za tebe!“ „Što? Dede, sad ti to meni potanko objasni! Udata je, ima dečka, lezbejka je?“ „Ma ne, nije udata, a i skoro je raskinula sa dečkom!Ma, znaš pominjao sam ti priču oko onog Opela što sam vozio.“ „Kako bre onda nije za mene? Evo, nudim se kao dobrovoljac da je tješim!“ „Ma pusti, Šeki, vjeruj mi. Nije za tebe!“ E tu moju radoznalost više ništa nije moglo zaustaviti. A on znajući koliko sam tvrdoglav i uporan, na kraju popusti: „Ona je, znaš, striptizeta. Profesionalna. A ako hoćeš da vidiš ima i neki njen intervju u „Blicu“. A imaš i njene slike u najnovijem broju „Kučki“, znaš onaj porno časopis?“ BANG! Mislim, jesam ja prilično slobodnih shvatanja i trudim se da idem u korak sa vremenom, ali kad pomislim da bi moja (eventualna) djevojka trebalo da se skida u nekim klubovima ili slika za časopise koji uglavnom služe za razvoj seksualnosti adolescenata, nešto mi se okrenulo u želucu. „Je li ti sad jasno što te nisam upoznavao sa njom? Znam da bi se zaletio, a i znam te.“ „Ufff, jeste“, procijedih ja.
Posle jedno 2-3 mjeseca od tog susreta, utorak je bio, zvoni meni telefon, nepoznat broj. „Hej, ćao, Šeki, ovdje Anđela, Štanglina drugarica, znaš?“ „Znam, naravno, ćao“ rekoh ja, sav iskrivljen u ogromni znak pitanja. „Izvini što te cimam, ali treba mi usluga.“ „Reci! (Yeah, baby, I’m gonna love you all night long, vrišti Jim u meni)“ „Šta radiš za vikend? Tj. jesi li slobodan u petak veče?“ „Zašto? Jesam, čini mi se.“ „Znaš, imam tezgu u petak veče, pa mi treba neko da me vozi. Bez kola sam, a jako je bitno da stignem.“ „Da stigneš, gdje?“ „Pa, ovaj, znaš, u Bosansku Gradišku. Tamo su otvorili jednu novu diskoteku, pa igram.“ (auuuu, lele, ni manje ni više) „Platiću ti za vožnju“, dodade ona. „Hm, ma nije to problem, već što meni u nedelju ističe registracija, dao sam saobraćajnu da mi završe to, nisam siguran da će biti do petka, mada bi trebalo. Ako ti je bitno da stigneš, nemoj se pouzdati u mene, bolje nađi nekog drugog.“ „Pa kad ćeš znati da li je gotovo?“ „Nemam pojma, četvrtak, petak.“ „Jebiga, ne mogu da se pouzdam u to. Nije mi sigurno. Pokušaću ja nešto da vidim da nađem. Ako ne uspijem, zovem te u petak“ Šta ovo bi, rekoh ja sebi kad sam prekinuo vezu.
Naravno da nije uspjela i naravno da me zvala u petak. „Ćao, Anđela ovdje. Jesi registrovao kola?“ „Jesam, jutros sam uzeo saobraćajnu.“ „Imaš li zeleni karton?“ „Imam, uvijek ja to uzmem.“ „Onda? Idemo li?“ Ma kad je bal, nek je maskenbal. Avanturizma mi bar nikad nije nedostajalo. „Idemo!“ „Kad si gotov sa poslom?“ „5, pola 6. Gdje si ti?“ „Tu gdje ste me prošli put pokupili. Koliko ti treba da se spremiš?“ „Ma samo odemo do mene, da uzmem pasoš i to je to.Tebi?“ „Ja sam spremna. Ok, vidimo se onda. Čekam te.“
Putešestvije je moglo da počne, našli smo se, svratili do mene da se ja presvučem i nađem sošku, ona za to vrijeme otišla u prodavnicu po Guarane, žvake i grickalice i krenusmo. Morala je da bude do pola 11 tamo, mi smo već oko 6 bili na autoputu, tako da nisam morao da jurim. Usput mi je objasnila da to baš i baš nije u Gradiški (ili Gradiškoj, kako se već kaže), već „malo pješke od grada“. „Pa znaš li tačno gdje je?“ „Ne znam, čekaće me menadžer na jednoj raskrsnici, dogovorili smo se da mu se javim kad budemo blizu.“ Usput je priča išla normalno, zezali smo se, pričali o svemu, ne treba da kažem da je vrlo komunikativna, da je znaju carinici i panduri u Bajakovu, i naši i Hrvati, da je na pumpi imala par zanimljivih izjava, zbog kojih se meni digla kosa na glavi, a točioci me čudno pogledali, ali sam oćutao. I da. Sad sam imao priliku da je dobro osmotrim. Stvarno je lijepa. I jako zgodna. U to sam se i uvjerio par sati kasnije, kad odjeća nije smetala mom pogledu.
A pošto sam ja prvi put u tom dijelu Bosne kao punoljetan i prvi put kao vozač, a i ona nije znala gdje tačno idemo, naravno da smo se malo izgubili, pa malo lutali nekim seoskim i manje seoskim putevima, na kraju se našli sa tim njenim menadžerom (on je posebna priča) i on nas je doveo do „diskoteke“. Namjerno pod navodnicima, jer nisam znao da se TO u Bosni zove diskoteka. U mom kraju to zovu malo bolje sređena kafana. O muzici neću da pričam. Jbt, ja sam u Republici Srpskoj, a čujem zvuke Teherana sve u šesn’es’. A tako se i osjećam. K’o krme u Teheranu. Ovdje bio rat prije par godina!? Baš zanimljivo. Volio bih da mi neko tačno objasni zašto.
Inače, „diskoteka“ je prilično velika, urađena skroz u drvetu, bez klasičnih stolova i stolica, već se umjesto njih nalaze one daske, mini šankovi sa barskim stolicama okolo, 4 stuba u središnjem prostoru virtuelno dijele unutrašnjost na 9 dijelova, ispred benda slobodan prostor, valjda podijum za igru, u jednom ćošku dva separea, u drugom ogroman šank sa livrejima, čitaj konobarima. I da, zaboravih reći da ulaz u kafanu nije betoniran, već se ulazi preko livade, da ne kažem trave.
Popismo piće, tačnije ja kafu, jaku, gorku i duplu, baš mi je bila potrebna, ona votku, a menadžer kokakolu. Hehe, zanimljivo, da se zna ko kosi, a ko vodu nosi. Pogled na bend koji svira mi bio baš zanimljiv. Muški k’o muški, ali dijete koje im je pjevalo ženske vokale izgleda da je znalo ko dolazi kao zvijezda večeri, pa se valjda osjetilo ugroženim. Gore je imala ono što ne znam kako se tačno zove, a najviše liči na malo širi brus, dolje takođe ono što ne znam kako se zove, a najviše liči na trikoe koje su moje drugarice u srednjoj nosile na fizičkom. I na nogama cipelice sa štiklom. I to je sve od garderobe. Eh, da, i mikrofon. A kako je uvijala i igrala, sve mi se činilo da ipak nije tu zbog „fantastičnih glasovnih mogućnosti, ogromnog raspona kristalne boje glasa“. Ali, ko sam ja da sudim? „Odoh da se presvučem i spremim. Ti slobodno pij šta hoćeš, sve je plaćeno“, reče ona i ode u neke odaje.
Oko pola 12 je počela prva njena tačka. Oko 1 i druga. I onda smo se vratili nazad. Neću da pričam o samoj tački. Ponavljam, cura izgleda odlično. Ali njen nastup mene nije ni uzbudio, a ni zabavio. Pri tome sam strejt, da se razumijemo. I nijednom vakcinisan protiv lijepih i zgodnih djevojaka. Ali mi je sve to bilo mnogo ljigavo, vulgarno. Nimalo inspirativno. A onda sam gledao publiku. Dobro, neću računati one koji su izgledali i ponašali se kao da žensko nisu vidjeli najmanje 10 godina. Ili kao da su upravo pomilovani sa doživotne robije. Ali većina je bila izbezumljena. I srećna. I uplašena. E to mi je bilo najsmješnije.
Za vrijeme jedne od tačaka, ja sam se baš živo ispričao sa menadžerom. Lik je tad imao 22 godine, bio pred ženidbom. Od menadžerisanja pravi kuću u Derventi. „Brate, ja sam ti glavni menadžer za Mileta Kitića, Stoju, Miloša Bojanića i još neke (nabrojao ih je on sve poimence, ali ja nikad čuo za njih) za cijelu BiH i Hrvatsku. Sve ti ja to sređujem ovdje.“ „Nisi Seke Aleksić?“ „Nisam, jebiga, ali sam sa njenim menadžerom dogovorio par nastupa na moru ove godine.“ „Ona je hit, sa njom se drma lova“, kažem ja i odlutam u vrijeme askare kad je glavni hit cijelog roka bio „Pomiješaj ove noći crnu i zlatnu“ i kad se svaki vojak trudio da pokaže da je „in“ i drao se preko cijele piste, obično u vrijeme popodnevnog odmora, kad sam pokušavao da spavam. „A što ima pičetine u Beogradu“, prekide moja sjećanja menadžer. „Ma ne pitaj, kol’ko voliš“. „Ne znam, brate, imam vjerenicu, ženim se za koji mjesec, ali čini mi se kad god dođem u Beograd, kao da poludim. Dođe mi da sve batalim i preselim se.“ „Pa što to ne uradiš? Vidiš kako ti dobro ide.“ „Koje? Ovo? E, moj buraz, krvav ti je ovo posao.“ „Ma jah, krvav“, složih se ja. Krvavo je jedino ako se dokopaš neke nevine nesrećnice, mislim se ja u sebi, ali oćutah.
U povratku mi se užasno spavalo, oči su mi se sklapale. Mislio sam da ću tamo moći da dremnem bar sat vremena, ali ništa od toga. Ni dvije guarane mi nisu mogle pomoći, par puta sam stajao na odmorištima da se rasanim. A autoput zanimljiv, u pm. Pričam sa Anđelom. Moram da dodam da riba uopšte nije glupačica, čak naprotiv, prilično inteligentna, pametna, pri tome ima još par ispita do kraja fakulteta, engleski studira, radi od 8 do 4 u jednoj firmici, i to zanimljiv i interesantan posao. Sve normalno i regularno. Pokušavam da dobijem odgovor „zašto?“ Zašto tako lijepa, mlada i sposobna djevojka radi to što radi? Priča mi ona o svojim tezgama po Makedoniji, Bosni, Srbiji, priča mi i kako se prvi put skinula. „Imala sam tremu, ogromnu. Nisam htjela. A onda sam popila 4-5 votki i rekla pa šta?“ Gdje je prvi tu je i drugi i treći. I onda svaki sledeći bude prirodan i normalan, stvar navike. I profesionalizma. Pa onda priča o Branki Blek Rouz i ostalim poznatim striptizetama. Nastupima u paru i slično. Cijela moja priča i pokušaj razumijevanja i objašnjavanja mog viđenja stvari se svelo na: „Jebote, pa jesi li ti svjestan koje su to pare?“ Dakle, sve se svodi na pare... Hm.. Da li?
Zvala me posle toga još par puta, opet da je vozim, odbio sam. Našao sam razloge da ne mogu. Vidio sam je još jednom posle toga, na svadbi Štangle i njene cimerke. Neću da komentarišem kako je bila obučena (mada su mi se oči lijepile na dekolte). I kakvog ćelavog bizona sa ogromnim čvorugama na glavi je vodala. Nešto sam skontao da se i udala za njega. Nisam htio da pitam Štanglu šta sad radi. Nešto me odgovor i nije zanimao.