|
::Dok čitaš u sabah sa šejtanom:: Name::shejtan From::Iza vrata
::O meni:: View my complete profile
::Prethodni unosi:: No comment 2 Službeni put vs. Odmor – 0:1 ... Post bez veze Human voice
::Arhiva:: januar 2009 novembar 2008 oktobar 2008 septembar 2008 avgust 2008 jul 2008 jun 2008 maj 2008 april 2008 mart 2008 februar 2008 januar 2008 decembar 2007 novembar 2007 oktobar 2007 septembar 2007 avgust 2007 jul 2007 jun 2007 maj 2007 april 2007
::Ne pročitati ih, znači biti na gubitku!::
::Rječnik manje poznatih termiTa:: sabah - zora šejtan - đavo sutlijaš - slatko jelo od riže i mlijeka handriti - grubo i neadekvatno postupati (vidjeti pod trkeljisati, maltretirati) rahmetli - pokojni sevdah - stanje kad "letiš" hava - vazduh džehenem - pakao
::Krivci za dizajn:: Template By Caz Imageshack Graphic Used A kod malo čačk'o i ja ;)
::Šejtanova sportska strana::
::Extra:: Citati Domaći Domaći Emocija Impresije Kukumavčenje Kukumavčenje MojBlog Muzika Palamuđenje Palamuđenje Svaštara Svaštara Vrisak
| Dok čitaš u sabah sa šejtanom | |||||
sre - 28.11.2007Ponekad, kada si ljut na nekoga, pomaže da sjedneš i razmisliš o problemu. :))) Osvanulo by shejtan u 28. novembar 2007 13:54:00 | 36 šejtančić(a) pon - 26.11.2007Sinoć sam zaginuo kod prijatelja. Slava mu je bila u srijedu, ali zbog raznoraznih obaveza, okolnosti, rasporeda, skupili smo se sinoć. Svi! Posle ne znam koliko vremena. U stvari, sjetili smo se: poslednji put prošle godine u oktobru na svadbi jednog, a prije toga u martu 2005. kad je moj kum dobio sina. Br’te, dug period. I naravno, kako to obično biva, sjedili smo pričali, pili, evocirali uspomene, zajebavali mene, kao jedinog preostalog neženju u društvu i slično. I onda smo se dotakli vremena upoznavanja, akcija u to doba i raznih "šejtanluka". A, onda je domaćin izvadio kasetu benda „Anestezija“. I opet smo je preslušali, iako skoro sve znamo napamet. 1993-a godina, Maji, zajedničkoj drugarici, je rođendan, 18-i, nas trojica nemamo prebijene pare u džepu. Nijedan. Pušimo tako što ja od maminog duvana, nabavljenog iz Turske, na mašini zavijem 10-15 cigareta i to nam je doza za to veče u gradu. Ako se dočepamo Partnera ili Veka, to je super. A plavi Best nam je tad bio ideal cigarete, ma „najbolja cigareta ikad“! :)) Ako je majka odnijela sa sobom mašinu, onda ide žickanje od starijih poznanika po kafićima. Jbg... I pošto ne možemo da idemo praznih ruku, mozak radi grozničavo. Neko je predložio „Hajde da joj snimimo kasetu!“ Bingo! Od dobre ideje do realizacije je mali put. Nismo imali kasetofon. Zovem drugaricu. „Jelena, možeš li nam večeras dati kasetofon, treba nešto sa snimimo?“ „Mogu, naravno!“ Njih dvojica kući po gitare, ja izbacio majku uz kuće da nam ne smeta, ustvari prvo nam je skuvala kafu i sačekala da se ispeče pita sa jabukama, pa onda otišla. Moje klavijature spuštene sa ormara, priključene i kasetofon postavljen na sto, na sredini sobe da „najbolje hvata“ zvuk obje gitare i klavijatura i studio je počeo da radi. Mnogo dobro zezanje je bilo. Trajalo je to sve jedno 3-4 sata, kasnili smo na rođendan, naravno, ali je sve bilo urađeno svjetski. Bar nam je to tad izgledalo. :) Omot prvog albuma je bio na kutiji crvenog Besta. Nismo imali tada plavi i mnogo nam je bilo krivo. A to je sve bilo u skladu sa pričom: „Hej, drugari, kad za jedno 15, 20 godina budemo popularni i pojavimo se na MTV, nećemo da se kurčimo k’o ovi sad, sa Marlborom i tako tim pomodarskim cigaretama. Naš cilj će biti da i tad na sto izbacimo, onako iz zgloba, plavi Best, samo tvrdo pakovanje, i da se ponosimo time. Isto kao sad.“ Dobro, posle toga više nismo snimili nijedan album. I nismo postali popularni i nismo se pojavili na MTV. Mada na ovaj sad ne bih otišao ni da jesmo, onaj tad je ipak bio nešto drugo. Sve stvari su uredno zabilježene, sa sve minutažom i autorima, u naravno našim aranžmanima. A numere su bile: A1: Jovano, Jovanke (Leb i sol) 6:12 A2: 041 (Azra) 1:10 A3: Amerika (EKV) 5:42 A4: Medley Kaveni mlin (miks uz glupiranje i mljevenje kafe na električnom mlinu) 1:40 Gospodar samoće (Azra) 1:00 Distant karma (Džoni Štulić) 1:45 A5: When the music over I (The Doors) 2:36 B1: Strankinja sa plavi eyes (Azra) 4:45 B2: Another brick in the wall (Pink Floyd) 6:50 B3: Happy birthday (naravno) 2:20 B4: Country sleeps (hard verzija pjesme Selo spava, Morava žubori) 1:02 B5: Na klupi kraj breze (by moj kum) 2:25 B6: Adagio (Albinoni) – uz akrostih 1:55 B7: When the music over II 1:47 Na kraju je naravno išla i zahvalnica Jeleni za kasetofon, mom kumu, svim likovima i događajima koji su bili zaslužni za inspiraciju (J. Morrisonu, M. Mladenoviću, B. Štuliću, D. Gilmouru, R. Waltersu, S. Todoroviću, S. Dragojeviću) i na kraju, mojoj majci, za podršku veliku. :) Uz Adagio je išao i sledeći akrostih, a recitovan je po uzoru na Jima Morrisona u An American Prayer. Prilažem original, da se vidi na šta je to otprilike ličilo. :)
Možeš misliti da je sve ovo bez veze Ali si se grdno prevarila Ja ne mislim svojom glavom I kad sve sabereš ne znaš na čemu si Puno ljudi, malo smisla Estrusni žar pokreće svet Turšija ne terasi suviše uskisla Razroki šmekaju buljavim očima Osjećam da hodam po planeti majmuna Viljuške su u tepsiji jabukovače Izješćemo sve to Ćao Kao to je bilo za očekivati, bilo je i problema. Kasetofon je sam po sebi malo brže okretao kasete, i kad je snimao i kad je reprodukovao. Kad smo sve preslušali na njemu, bilo je u savršenom redu, ali na prvom normalnijem kasetofonu, kaseta, tj. mi na njoj smo malo zavijali. I to niko ne ispravi, do dan danas. :)) Maja se oduševila, kako je tada rekla, nikad u životu nije dobila originalniji poklon. Pošto smo joj kasetu uzeli da je slušamo (valjda zato što je to samo nama bilo zanimljivo) posle par mjeseci i još uvijek je kod nas, zaključili smo da je to bila samo kurtoazna izjava. ;) Mnogo mi je prijalo sinoćnje veče!!! :))) Osvanulo by shejtan u 26. novembar 2007 0:14:00 | 29 šejtančić(a) čet - 22.11.2007U trenucima neke dosade, dobih na mail reklamu za neki Tickle test sa nekom verzijom Roršahovih mrlja (Tickle's Original Inkblot Test, based on the original Rorschach test). Bi mi zanimljivo da se testiram, posebno što takve, „razmazane“, testove nikad nisam radio. A u tom trenutku nisam ni imao šta pametnije raditi. E sad, u testu je bilo nekih 11 „razmaza“ i „namaza“ i ukupno 56 pitanja o tim raz(na)mazima. Na nekom 24-om pitanju sam se baš smorio, bilo mi dosadno i nisam vidio poentu svega, ali tvrdoglavost mazge i upornost jarca mi nisu dali da prekinem, već sam ga odradio do kraja. I bio prilično iznenađen rezultatima. :)) Shejtan, your subconscious mind is driven most by Curiosity! You are full of questions about life, people, and your own potential. You spend more time than others imagining the possibilities for your life — and you're open to things others are too afraid to consider. You have an almost physical need to know and do more. It's only through new experiences that you feel a greater understanding of yourself and the world. You also have a rebellious streak that shows up when you feel unable to truly influence the world or circumstances around you. Your appetite for novel experiences also shows an openness others don't have, but wish they did. Your psyche is very rich; the more you learn about it, the more you will understand who you really are. Jbt, ovo jesam ja!!! Iako na sve imam da dodam samo “Curiosity killed the cat.“! :)) I na kraju, ovakav tip radoznalosti u sebi ipak najviše volim.
Osvanulo by shejtan u 22. novembar 2007 20:43:00 | 36 šejtančić(a) pet - 16.11.2007Izvinjavam se kolegi blogeru koji sebe naziva glup sam, glas ne važi, ali moram da kažem da glupljeg čovjeka od sebe, ja još nisam upoznao. Osvanulo by shejtan u 16. novembar 2007 14:02:00 | 58 šejtančić(a) uto - 13.11.2007Empty spaces - what are we living for Abandoned places - I guess we know the score On and on, does anybody know what we are looking for... Another hero, another mindless crime Behind the curtain, in the pantomime Hold the line, does anybody want to take it anymore The show must go on, The show must go on Inside my heart is breaking My make-up may be flaking But my smile still stays on. Whatever happens, Ill leave it all to chance Another heartache, another failed romance On and on, does anybody know what we are living for? I guess Im learning, I must be warmer now Ill soon be turning, round the corner now Outside the dawn is breaking But inside in the dark Im aching to be free The show must go on The show must go on Inside my heart is breaking My make-up may be flaking But my smile still stays on My soul is painted like the wings of butterflies Fairytales of yesterday will grow but never die I can fly - my friends The show must go on The show must go on Ill face it with a grin Im never giving in On - with the show - Ill top the bill, Ill overkill I have to find the will to carry on On with the - On with the show - The show must go on... Osvanulo by shejtan u 13. novembar 2007 0:44:00 | 37 šejtančić(a) čet - 08.11.2007I am the lizard king, I can do anything! We came down The rivers and highways We came down from Forests and falls We came down from Carson and Springfield We came down from Phoenix enthralled And I can tell you The names of the Kingdom I can tell you The things that you know Listening for a fistful of silence Climbing valleys into the shade „Većina pojedinačnih univerzuma u dovoljnoj su meri slični jedni drugima da može da dođe do razumevanja putem zaključivanja, ili čak do uzajamne empatije ili „uosećavanja“. Na taj način, sećajući se sopstvenih žalosti i poniženja, možemo da saučestvujemo sa drugim u sličnim okolnostima, možemo da se stavimo (uvek, naravno, u pomalo pikvikovskom smislu) na njihovo mesto. Međutim, u nekim slučajevima opštenje između univerzuma je nepotpuno, ili čak i nepostojeće. Um je nešto posebno, a mesta na kojima obitavaju duševno bolesni i izuzetno nadareni su toliko drugačija od mesta gde žive obični ljudi da skoro nema, ili zaista i nema, zajedničkog polja sećanja koje bi poslužilo kao osnova za razumevanje ili saosećanje. Reči se izgovaraju, ali ništa ne govore. Stvari i događaji na koje se simboli odnose pripadaju oblastima iskustva koja se uzajamno isključuju. Videti sebe onako kako nas drugi vide, dar je koji ima veoma lekovita svojstva. Skoro isto toliko važna je i sposobnost da vidimo druge onako kako oni vide sebe. Ali, šta ako ti drugi pripadaju nekoj drugačijoj vrsti i nastanjuju univerzum koji nam se skoro u potpunosti tuđ? Na primer, kako neko zdrav može da sazna kako se zapravo oseća neko ko je lud? Ili, pošto ne možemo da se ponovo rodimo kao vizionari, medijumi ili muzički geniji, kako ikada možemo da posetimo svetove koji su bili dom Blejku, Svedenborgu ili Johanu Sebastijanu Bahu?“ (Aldous Huxley – The Doors of Perception) U skladu sa ovim, sa čim se potpuno slažem, niko nema apsolutno nikakva prava da mi govori šta da radim i kako ću to da radim. Niko i nikad! Dok god ga ničim ne ugrožavam. Tad ima pravo da se brani. U suprotnom, jedino što preostaje je da jednostavno prihvati da nisam iz njegovog univerzuma. Ili sam lud, svejedno. A ja i dalje ostajem „lizard king“! Osvanulo by shejtan u 8. novembar 2007 22:35:00 | 36 šejtančić(a) pon - 05.11.2007Kad sam prije mjesec dana bio kod majke, između ostalog pokupio sam i stari pasoš, nevažeći, čisto zbog nekih viza u njemu ako mi bude trebalo da pokažem u ambasadi. Otvaram ga, listam, kad iz njega ispade jedan papirić. Podignem ga i oduševim se. Pocijepana ulaznica za KST, za 30. jul 1994. godine. Moj prvi, jedini i poslednji koncert EKV-a na kome sam bio. Mojom rukom dopisani datum i povod (pošto čuvam skoro sve karte sa koncerata), pozadi dvije poruke, jedna moja majci, druga njena meni (tad nije bilo mobilnih telefona, sredstvo komuniciranja su bile poruke na papirićima). Oduševila me. U jednom od spremanja stana, kako već godinama nisam tamo, naišla je na ovu kartu, znala je koliko mi znači i koncert i EKV i sačuvala u starom pasošu. Po osmijehu i oduševljenju na mom licu kad sam to ugledao, shvatila je koliko je dobru stvar učinila. Dobro se sjećam tog puta u Beograd. Ljeto, gužva na željezničkoj stanici, noćni voz iz Bara, nas petorica smo jedva ušli u voz, zahvaljujući samo mladosti, snazi mišića i sposobnosti nabijanja kao sardine. Pa probijanje do sredine vagona i stajanje na radijatoru širine 3 cm do Požege. Tu su se smilovali ovi koji su pokušavali da spavaju na podu i malo se što pripodigli, što zbili da možemo da stanemo između njihovih nogu, glava, ruku, leđa... i onda dolazak u veliki grad, prisustvovanje promociji brata jednog od drugara u potporučnika VJ, opijanje posle toga i odlazak u KST. Mladi, zbunjeni provincijalci, prvi put na takvom koncertu, prvi put na EKV, prvi put u KST-u. Prvi put osjećam miris trave oko mene, a bez da se okrećem oko sebe i gledam da ne naiđe neko poznat, dalje malo neko se mrtav pijan valja u gomili slomljenog stakla, gomila ljudi oko mene u pozitivnom, vedrom, toplom raspoloženju, kao što je i bila ta julska noć. A onda ekstaza, oni na bini, igra svjetla, muzike oko mene i piva u meni, opčinjenost njima, sobom što sam tu, radošću što njih konačno slušam (kad već nisam mogao Azru, Atomce ili Smak sa Borisom). Urezalo se u mene mnogo toga od te večeri, toliko da je nikad je neću zaboraviti. Ni u najcrnjim slutnjama nisam mogao pretpostaviti da im je to jedan od poslednjih nastupa u karijeri. Pola godine kasnije, svi moji drugovi tog oktobra otišli na fakultet, ja ostao da „odradim“ još tu jednu godine gimnazije, pa da im se pridružim. Vikend pada od 3-5 novembra, ja došao da ih „obiđem“, proveo odličan vikend, iako sam bio pod temperaturom i nekim gripom (isto kao sad), pun utisaka se vraćam kući, večeram, zvoni telefon, javlja se jedan od drugara, i javlja mi tužnu vijest. Umro je Milan Mladenović. Osjetio sam se kao da mi je neko iz porodice umro. Glupo, ali jebiga, tako je. Što je najgore, posle njega su umrli i Pečar i Magi, prije VD... Užas i tragedija. I benda i generacija koje su odrastale uz njih, ali prvenstveno njihova ljudska. U maju 2005. na lokalnom radiju sam mu odao polugodišnji omaž jednosatnom emisijom sa najboljim numerama (po mom izboru, naravno) i pričom o bendu (naravno da sam izgubio kasetu sa tom emisijom). Neću hvaliti EKV, glupo je i nepotrebno. Tada to nije bila samo stvar izbora hoćeš li slušati EKV ili Cecu, Dorse ili Ivana Gavrilovića, „Shine on your crazy diamond“ ili „Tek je 12 sati“. Tada je to bila stvar odluke da li ćeš u životu koristiti mozak na pravi način ili ne. Čini mi se da sam dobro odlučio. Hvala ti, Milane.
Osvanulo by shejtan u 5. novembar 2007 2:24:00 | 39 šejtančić(a) |