Dobro sam. Kao i u svim dosadašnjim situacijama donošenja bitnih odluka u životu, povučem se u svoju ljušturu i razmišljam. Vagam. Lomim se, prelamam, interferenciram, dispergujem, pa se opet skupim u jedno. Izađem iz nje samo kad i fizički izađem među ljude, prijatelje, kolege. I tu je maska nezaobilazna. Ali suviše sam trenutno osjetljiv i ranjiv, da bih dozvolio bilo kome da je zaobiđe i pokuša da me povrijedi, poremeti, uputi misli u pogrešnom pravcu.

A stvari se događaju ekspresno, i to na svim poljima. Da hoće redom, jedna po jedna, ili barem dvije po dvije, pa da negdje imam mirnu luku i crpim potrebnu energiju za ostale. Ne, to valjda treba tako. I ne bojim se ja toga, ono što me ne slomi, čini mi jačim. I ja duboko vjerujem u to. I tako i živim, odnosno tako sam i živio sve ovo vrijeme.

Problem je što intuiciju ne mogu da dozovem. Imam je, tu je i dalje, ali za nebitne, sporedne stvari. Za bitne se ušutila, nit’ romori, nit’ govori. I onda čekam damar. A racio ne može sve. Niti je kad mogao...

Racionalizacija može da mi pomogne samo u if-then-else petlji, eventualno switch-case može bolje da radi posao. Ali, da li je algoritam pravi i kako ga popraviti, do toga se u programima dolazi testiranjem i različitim pokušajima. U životu nema testiranja, neke stvari rješavaš odmah i samo jednom, pa ako se zajebeš, zajebao si se. I živiš sa tim.

Da, dobro sam. Ali posle mnogo vremena, ponovo osjećam da nisam srećan. I nisam miran. A nisam, ne zato što mi je loše, čak naprotiv, po svim realnim pokazateljima mi je super. Ali mi fali što ne stojim čvrsto na zemlji, odnosno ne vidim put kako dalje. Znam ja i kuda, i gdje treba stići, ali ne pronalazim načine putešestvija. I poredim se sa Nilom Armstrongom: „Ovo je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za mene!“ Dobro, de, on je govorio suprotno, ali šta ima veze.

I kako da objasnim očima da treba da mi dopuste da se utopim u njima, kako da objasnim osmijehu da treba da je tu da izaziva moj osmijeh, bez imalo patetike i blavora. A znam da sa osmijehom na mojim usnama ja mogu mnogo. I više nego se čini. I kad reći NE, koje treba reći u svim trenucima kada ne treba reći DA. Jer nema MOŽDA. Diplomatiji nikad nisam bio vičan, za to ti treba stomak. Ja sam ipak navikao biti okružen operatorima. AND, NOT i NOR su moje carstvo. A kad vidim OR, ja sam srećan. Imam izbor. E jebiga, opet sam na početku, od izbora je sve i počelo. Pri tome na politiku mislim kao i na snijeg davne 26-e. 1726-e!

E sad, dosta je bilo sranja i patetike moje, ni sam ne znam koji mi je, nego dajmo nešto konstruktivno. Ako je iko ikad mijenjao prozore u stanu, mijenjajući pri tome djelimično i spoljni izgled zgrade, molio bih da mi kaže da li je imao problema sa inspekcijom i ako jeste kako je to riješeno! Hvala unaprijed! :)

Osvanulo by shejtan u 7. avgust 2008 23:17:57 | 36 šejtančić(a)