|
::Dok čitaš u sabah sa šejtanom:: Name::shejtan From::Iza vrata
::O meni:: View my complete profile
::Prethodni unosi:: 310G Day Stiglo u jednu "našu" banku Kad kažem bijelo, mislim bijelo Dvije nedjelje “raja“ Roadhouse Blues
::Arhiva:: januar 2009 novembar 2008 oktobar 2008 septembar 2008 avgust 2008 jul 2008 jun 2008 maj 2008 april 2008 mart 2008 februar 2008 januar 2008 decembar 2007 novembar 2007 oktobar 2007 septembar 2007 avgust 2007 jul 2007 jun 2007 maj 2007 april 2007
::Ne pročitati ih, znači biti na gubitku!::
::Rječnik manje poznatih termiTa:: sabah - zora šejtan - đavo sutlijaš - slatko jelo od riže i mlijeka handriti - grubo i neadekvatno postupati (vidjeti pod trkeljisati, maltretirati) rahmetli - pokojni sevdah - stanje kad "letiš" hava - vazduh džehenem - pakao
::Krivci za dizajn:: Template By Caz Imageshack Graphic Used A kod malo čačk'o i ja ;)
::Šejtanova sportska strana::
::Extra:: Citati Domaći Domaći Emocija Impresije Kukumavčenje Kukumavčenje MojBlog Muzika Palamuđenje Palamuđenje Svaštara Svaštara Vrisak
| Dok čitaš u sabah sa šejtanom | ||||
pet - 28.09.2007Malo je vjerovatno da će čovječanstvo u širem smislu ikada biti u stanju da se odrekne Vještačkih Rajeva. Najveći broj ljudi, u najgorem slučaju vodi tako bolne, a u najboljem slučaju tako dosadne, siromašne i ograničene živote da nagon za bijegom, žudnja da sami sebe, makar na nekoliko trenutaka, prevaziđu, sada kao što je uvijek i bilo, predstavlja najveći apetit duše. Umjetnost i religija, karnevali i saturnalije (svečanosti u slavu boga Saturna, među najpopularnijim i najrazuzdanijim svečanostima u Starom Rimu), ples i slušanje govornika – sve je to poslužilo, kako to reče H.G.Vels (engleski pisac, „Vremenska mašina“ i „Rat svjetova“), kao Vrata u Zidu. (Oldous Haksli - Vrata percepcije) Osvanulo by shejtan u 28. septembar 2007 0:58:00 | 32 šejtančić(a) sub - 22.09.2007Nemam volje ni za šta, pa ni za pisanje. Drma te svašta svakog dana, izlaziš na kraj, boriš se. Naiđu mali problemi, naiđu veći problemi. Naiđe poneki gubitak, onda posle bude dobitak (ponekad i po bubrezima). C’est la vie! Pitam se nekad koji je pravi redoslijed rješavanja istih. Da li prvo krenuti od težih, i rizikovati da oni manji postanu veliki, kad konačno riješiš ove teške? S druge strane, „ko nabije, taj dobije“, tj. kad riješiš krucijalne, ovo ostalo je laća. Ili počistiti ovu buraniju, a onda se uhvatiti u koštac sa divovima koji su svakako divovi, pa kad god da im se suprotstaviš? Desi se i nešto lijepo, obraduješ se, pa te u sledećem trenutku poklopi nešto, zbog čega bi iz kože iskočio, a opet u sledećem se nasmiješ nečem ili nekom trećem. Samo mi je neko (ne)raspoloženje konstantno. Sad mi se čini da razumijem žene kako se osjećaju u PMS-u. Ako je ovako, onda je baš zajebano. Gubim se pomalo. Nezadovoljan sam. Sobom! I to je najveći problem. Kad njega riješim, sve ostalo će biti laganeze. A do tada ostaje opet jedan od mojih već pomenutih light-motiva: „Inside my heart is breaking, my make-up maybe flaking, but my smile still stays on!“ Osvanulo by shejtan u 22. septembar 2007 14:39:00 | 45 šejtančić(a) ned - 16.09.2007Uvijek sam bio fasciniran dobrim ženskim vokalima. Kad čujem neki dobar ženski vokal i on osim pjesme uradi ono „još nešto“ više, ja lagano upadam u ekstatičko stanje. Da se razumijemo, ja jako cijenim i dobre muške vokale, ali pošto kroz moju krv ipak teče veliki procenat testosterona, potpuno je jasno zašto samo ženski vokali imaju taj „ping“. Početi uopštenu priču o tome je malo bespredmetno, jer je „polje istraživanja“ ogromno, gre’ota je pričati o tome, a ne pomenuti Elu Ficdžerald, ili lejdi koja pjeva bluz (Bili Holidej) ili od naših solistkinja Vladanu Marković... Ne znam zašto, ali jednostavno ne mogu da kažem pjevačica. Valjda zato što me to odmah asocira na Karleušu ili Cecu, a osjećam da bi bila uvreda strpati ih u isti koš. Elem, želim da ispričam priču o tri vokala u tri različite žanra koja u meni bude baš, baš posebne emocije, koje mi stvaraju priču u glavi dok ide pjesma i koje ti jednostavno samo kažu: „The sky is frontier“! Prva je Kate Pierson iz benda The B-52's, ali numera nije sa tim bendom, već je plod saradnje sa Iggy Popom. Numera je Candy, a sve od početka njene dionice, prvo od uvodne priče „Yeah, well it hurt me real bad when you left, I’m glad you got out, but I miss you“, a onda i kreće ne glas, već glaščina: „I’ve had a hole in my heart for so long, I’ve learned to fake it and just smile along“, da bi krešendo bio na „Down on the street“... E, na ovo „street“, njen glas, tako čist, jasan, vibrirajući i prije svega zvonak, mene vodi na livade, proplanke, tamo potočić, ondje drvo, gore plavo nebo i sunce, naravno. I obavezno u glavi je neko bosonogo žensko čeljade u ljetnoj haljinici. I ja nisam više tu. Uopšte me ne dotiče ni tekst, ni ostatak muzike, skroz su mi „pozadi“, neprimjetni, irelevantni. Nose rifovi, nose ritam i bas, ali ja čujem samo nju. Ne! Ja VIDIM „nju“... Drugi vokal, koji me ekstatira je glas izvjesne Lemie (Lamya Al-Mugheiry). Lemia je rođena u Omanu, odrasla u Keniji, prvu promociju doživjela sa Duran Duran na MTV Unplugged svirci. Njena solaža „na glasu“, na kraju pjesme Come Undone je nešto neprevaziđeno. Analizirao sam sebe i poticaje koje izaziva taj glas. U njemu osjetim snagu žene, ali i njenu slabost, potrebu za zaštitom, osjetim odlučnost i volju, osjetim potrebu za ljubavlju, ali riješenost da se ona brani svom snagom, osjetim molitvu. I tu nema foliranja, imam utisak da ona ustvari upravo to i o tome pjeva (njen pad na koljena tokom soliranja mi to potvrđuje), bez obzira na tekst „Can’t ever keep from falling apart...at the seams, can I believe you’re taking my heart...to pieces“. I opet je ostatak muzike nebitan, nebitan je i tekst, opet sam negdje... Sad već ne mogu ni da definišem gdje. Kao i kod orgazma. I na kraju bih izdvojio još jedan poseban ženski vokal. Što zbog njenog moćnog i karakterističnog glasa, promuklog, ali jako visokog, punog "viših harmonika", punog tuge, ali i nade, želje... Punog njenog života. Janis Joplin spada u onu plejadu fantastičnih bluz/rok/džez muzičara koji su bili spriječeni da kažu: "Danas imam 28 godina" (u ovoj izvedbi Summertime gitaru svira Jimi Hendrix, još jedan iz te plejade). E ovdje nikad nisam mogao da se koncentrišem samo na glas, bez obzira koliko fantastičan bio. Tu je uvijek išla kombinacija gitare i glasa. I to dvoje su me istovremeno bacali u tugu, kada bi ruka sama polazila za nekom flašom žestokog pića, da se brže obeznanim, ili pak u egzaltaciju u kojoj ne znam šta bih sa sobom. "You're gonna spread your wings, child, and take, take to the sky!" Osvanulo by shejtan u 16. septembar 2007 16:20:00 | 44 šejtančić(a) sub - 15.09.2007Dajem ono najbolje što imam, tj. sebe, za par litara vode iz česme da se istuširam!!! 'bem ti beogradski vodovod i subotu jutro (oko 15h) i onaj grozni osjećaj kad onako krmeljiv ustaneš, naspeš vodu u džezvu, uključiš ringlu, odeš da se umiješ i opereš zube, vratiš se da zakuhaš kafu i dok razmišljaš da li da je prvo popiješ ili odeš pod tuš, ipak se odlučiš za vruću kafu i cigaretu! Pa onda i drugu i treću! Cigaretu mislim. :)))) I onda se vratiš u kupatilo i kad odvrneš slavinu, a iz nje tajac... Ništa se ne dešava... MRMLJ!!! GRRRR!!! A večeras treba da idem na neki rođendan, što će reći da prije toga moram do grada da kupim poklon!!! Ufff... Voda je "in", sve ostalo je "out"! ;) Osvanulo by shejtan u 15. septembar 2007 15:42:00 | 25 šejtančić(a) čet - 13.09.2007Bolje je ćutati, pa da ljudi misle da si glup, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju! ;) Osvanulo by shejtan u 13. septembar 2007 20:41:00 | 32 šejtančić(a) Ako imaš loš dan, odeš prijatelju............. i pokvariš dan i njemu! Osvanulo by shejtan u 13. septembar 2007 13:49:00 | 24 šejtančić(a) ned - 09.09.2007Zaključci sa drugog dana JP live: Izađi i bori se! Uzet’ ću ti život, ako ostaneš uzimam čast! Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj! Mnogo sam se smorio, onako umoran, čekajući da se Laibach namjesti za svirku, trajalo je oko sat vremena, ali kakva je svirka bila (iako samo 40ak minuta), vrijedilo je čekati još toliko. :)) Ian Brown sasvim ok, Koja takođe, samo što sam već bio mrtav umoran (u 3 počeo da svira). Cane, Anton & Co su prašili kao i uvijek, s obzirom da sam ih poslednji put slušao 96-e na Tašu, mogu da zaključim da ih godine apsolutno nisu promjenile. Rundek, ovaj put, dosta dobar. E sad, ja ne bih bio ja kad ne bih imao i neke zamjerke. Kao prvo, bio je prilično loš redoslijed izvođača. Mnogo preplitanja bendova potpuno različite vrste muzike i energije na bini. Pored toga, iznenadila me prilično mala posjeta, iako karta za oba dana nije bila skupa, kad se uzme broj koncerata koji je viđen. Dobra stvar toga, je da nikad lakše nisam dolazio do prvih redova, kad bih to poželio ;). I na kraju, organizatori su mogli „instalirati“ neke klupice sa strane pored šankova, čisto da ako ti se neko baš i ne sluša iz „prvih“ redova, na miru cirkaš pivo, a bez da ti sijeva u listovima. :)) Osvanulo by shejtan u 9. septembar 2007 14:04:00 | 25 šejtančić(a) sub - 08.09.2007
Prvi put sam je čuo na početku puberteta, dakle prije skoro 20ak godina. I tekst koliko god da je jednostavan, pitak, prepun potrage za rimom, opet mi se urezao u mozak. A muzika... Muzika mi se odmah svidjela, sa svim prelazima, solažama, atmosferom, Dadovim glasom. I koliko god da sam se u tim počecima „drogirao“ tom pjesmom i kasnije, prilično rijetko vraćao njoj, uvijek mi je slušanje ostavljalo potpuno isti utisak, kao i prvi put. Ko sam? Šta sam? Gdje ću? Možda je moj problem i sada i tada što još uvijek nisam našao odgovore na ta pitanja, što još uvijek širom otvorenih očiju i ušiju tražim, možda sam još uvijek emotivni pubertetlija, koji stalno postavlja razna pitanja. I sebi i drugima. Za koji život treba da se rodim Za koji sudnji dan treba da živim I kojem bogu treba da se molim I koju ženu treba da volim ja Za čiju ljubav trebam da sam sreća Za čiju ranu treba da sam bol Na čijem odru treba da svijeća Za koju ženu treba da sam gol I nikada neću saznati to Kud vodi me put života mog Za čiju volju se rađa se živi i mre Za čije nebo treba da sam duga U čijoj tami treba da sam luč Za koju pjesmu treba da sam tuga U čijoj čaši treba da sam zuč ja Za koju jesen treba da sam žetva Za koju sliku treba da sam kist Za čije usne treba da sam kletva Za koje grane treba da sam list Sinoć je prvi put čuh uživo na JP Live festivalu. Došao sam sam, ostatak društva nije mogao tako rano da stigne, a ja Time nisam htio propustiti. A nije mi ni prvi ni poslednji koncert koji slušam sam. I opet u nirvani. Momci (možda bolje dedice) su odlični. Ne, nisu dedice. Energija i osjećaj je ostao nekako zarobljen u onom vremenu, s kraja 70ih i početka 80ih, kad je r’n’r ipak bio in, kada motiv nije bio „danas svira gitara da zaradi što više para“. :)) Druga pjesma od njih, koja me takođe napuni emocijama i uspomenama je legendarna Makedonija. Ali to je već problem druge vrste, to emotivno vezivanje za Makedoniju, odnosno njene žiteljke.
Ostatak festivala u kratkim crtama: Gary Moore me podsjetio zašto volim bluz, ali i pokazao da se bluz ne sluša tako, već uz bocu jakog pića u dubokoj kontemplaciji ili, pak, u tami, koju probija odsjaj svijeće na koži ženskog tijela pored sebe... „Hladno pivo“ uz hladno pivo nije bilo loše, „Happy Mondays“ mi nekako djelovali unhappy i to je to. Osvanulo by shejtan u 8. septembar 2007 15:08:00 | 25 šejtančić(a) čet - 06.09.2007Osvanulo by shejtan u 6. septembar 2007 23:27:00 | 24 šejtančić(a) Osvanulo by shejtan u 6. septembar 2007 23:24:00 | 8 šejtančić(a) sre - 05.09.2007Dok je nas biće i promjena, promjene će uvijek dovoditi do problema. Problemi će zahtjevati rješenja. Tražeći rješenja upadaćemo u konflikte stilova i konflikte interesa, a ti konflikti su neophodni i biće konstruktivni ukoliko ih razrješavamo u klimi uzajamnog poštovanja i povjerenja. I sve fraza za frazom... Suština svakog odnosa, ili organizacije, od braka do države, zavisi od toga koliki je nivo uzajamnog povjerenja i poštovanja među članovima iste. Ako imamo situaciju gdje je menadžment - prodavanje magle, demokratija - prevara da bi se porobili ponosni (i manje ponosni) narodi, tranzicija - prvobitna akumulacija (i pare od zajmova i primarne emisije), transparentnost - lov u mutnom, situaciju gdje se nevladine organizacije osnivaju da bi se bavile politikom, a neprofitne radi čišćenja gliba od ovih tranzicionara, onda baš u tom ambijentu mi treba da zastupamo tezu da će se uspješne organizacije praviti tako što će uvesti uzajamno poštovanje i povjerenje. Znate li neku kompaniju koja je neuspješna, koja je propala? Znate li razloge zašto je propala? Napustili su je kvalitetni kadrovi, pokradena je, preinvestirali su se, menadžeri su paralelno radili privatne poslove, itd. Recept je uvijek isti. Nisu vjerovali jedni drugima, nisu poštovali jedni druge, nisu imali istu viziju. Šta je onda ključ uspjeha? Poštovanje i povjerenje. Ali da budem do kraja jasan (k’o da sam do sada bio mutan). Poštovanje i povjerenje se ne uvode u organizaciju pričajući zaposlenima kako treba da vjeruju jedni drugima, kako treba da uživaju u međusobnim razlikama ili da prisustvujemo treninzima na kojima se menadžeri i oni ispod njih (ovo se svakako može shvatiti) jure po šumi i spašavaju jedni druge (u modernom jeziku, to se zove team building, sve bilder do bildera, jebote). Problem je vjerovanje da ljudi koji ili ne pričaju, ili pričaju, ali se ne čuju, ili se čuju, ali ne mogu da se dogovore ili se dogovore, ali ne sprovode dogovoreno, da će baš takvi zato što se dan, dva ili tri gađaju vodenom bojom ili pomažu jedan drugom da se ne izgube u šumi bolje komunicirati, više se poštovati i vjerovati jedni drugima. Ne, oni će samo imati sigurniju ruku, biće rumeni od svježeg vazduha (tri za sada neizlječive bolesti su sida, rak i seljačko rumenilo, reče moja drugarica) i osposobljeni da se ne izgube u šumi, ali se u ponedeljak neće više poštovati i više vjerovati jedni drugima. A zašto se onda u svom ovom prividu traži rješenje? Lakše je i jeftinije. Samo košta manje ili više novaca. Prava promjena je skupa i nikada se potpuno ne ostvari. Ali je jedina moguća i realna. Spora. Pogotovo za one koji vjeruju u uspjeh preko noći, koji hoće sad i hoće sve (e, moj Cane, cijeli život si bio u zabludi). Prava promjena zahtjeva rad na onome što se naziva organizaciona transformacija, ili još tačnije organizaciona terapija. Zahtjeva uspostavljanje jasne vizije i misije kompanije, društva, zajednice, zahtjeva da se kroz jasnu strukturu razjasne nadležnosti i ovlašćenja da bismo se približili riječi koja se naziva odgovornost, zahtjeva rad sa menadžerima. I tek tad slobodno možemo da pođemo na izlet i igramo razne društvene igre (predlažem pivo i preferans). Rekoh da je prava promjena skupa. Nisam mislio samo na novac. Mislio sam prevashodno na vrijeme i energiju koju menadžeri MORAJU da potroše da bi, sem svog rada, organizovali i rad svojih saradnika (inače omiljena uzrečica meni „bliskih“ menadžera: MOJE VRIJEME JE SKUPO! A moje nije skupo, pizda ti materina!?!?). A to im i jeste posao. Ali to se ne računa. Odnosno, ne naplaćuje direktno. Bazirano na tekstu Borisa Vukića, iz Adižes instituta, inspirisano događanjima u mojoj „fabrici“ zvanoj „osam stotina žena, lalalala“ (ništa lično i šovinistički, feministkinje, ne napadajte me!) Osvanulo by shejtan u 5. septembar 2007 22:27:00 | 27 šejtančić(a) |